Entertainment

Daleko od glamura: Mračna strana nošenja perika


Izvor: YouTube, La mort de Louis XIV

Ljudi su stoljećima nosili perike. No, one nisu ušle u modu tek tako kao puki modni dodatak i kriju u sebi znatno mračniji razlog svoje popularnosti kroz više stoljeća. U modu su ušle i postale modni imperativ viših društvenih slojeva, kao rezultat taštine, ali i načina da se sakrije bolest koja je harala ranomodernom Europom, a koja se po svojoj smrtnosti i broju oboljelih može usporediti s kugom. Da nije toga vjerojatno nikada ne bi dosegle takvu popularnost. Zanima li vas o čemu je riječ, vratimo se zajedno nekoliko stotina godina unazad.

Najgora epidemija uz Crnu smrt

Najčešći razlog nošenja perika je bio vezan uz težnju prikrivanja spolno prenosive bolesti, sifilisa koji je stoljećima harao Europom, a jedna od manifestacija ove bolesti, barem u ranim fazama, bio je gubitak kose kao i rane na glavi. U kasnijim fazama bolesti oboljeli su mogli izgubiti vid, imati neurološke probleme, izgubiti nos, a na kraju krajeva ostati bez  razuma. Sifilis je do druge polovice 16. stoljeća postao najgora epidemija koja je pogodila Europu uz Crnu smrt.

Ah, taj sramotni gubitak kose

Gubitak kose bio je prava sramota, a o tome najbolje svjedoči pomorski činovnik Samuel Pepys koji je, danas najpoznatiji po svojem dnevniku. Samuel je dnevnik pisao više desetljeća tijekom 17. stoljeća, a u njemu je, između ostalog, zabilježio da mu je brat obolio od sifilisa te je naglasio zabrinutost za svoj položaj jer je bio svjestan da sramotna bolest u obitelji će utjecati i na sve oko njega. U početku nošenja perika one nisu bile elegantne već su bile puka potreba. Stvari su se promijenile kada je slavni francuski kralj Luj XIV.  počeo gubiti kosu. Zbilo se to već u njegovim tinejdžerskim danima, zbog čega je, unajmio više desetaka izrađivača perika da mu riješe problem. Naravno, taj su trend počeli kopirati njegovi dvorjani i tako se moda proširila Francuskom.  Nekoliko godina nakon njega tu je modu prihvatio i njegov bratić Charles II. engleski kralj, koji je počeo sijediti te je nastojao sakriti tu činjenicu nošenjem perika.

Od potrebe do privilegije

Aristokrati su taj trend koji je počeo kao potreba s vremenom pretvorili u privilegiju rezerviranu za ljude visokog društvenog statusa i nisu željeli da ga kopiraju obični ljudi.  Moda se ipak, proširila i u višim slojevima, što aristokraciji nije bilo po volji. Širenjem mode izrada perika postaje unosan posao. Izvorno su se perike radile od konjske i kozje dlake,  ali i ljudske kose. Vuna je bila rezervirana za one koji nisu bili baš na “ti s novcima”. No, nije točno da su svi koji su nosili perike bolovali od spolno prenosivih bolesti, a neki su pak radili imitacije perika na svojoj glavi. Tako je prvi američki predsjednik George Washington bio poznat po svojoj bijeloj kosi, no nije nosio periku već je samo nanosio puder na svoju pomno oblikovanu crveno-smeđu kosu. Osim toga u glasnima koje su kružile oko njega navodi se da je nabavljao zube od robova kako bi sakrio činjenicu da je svoje zube izgubio.

Kako staviti što više kose na glavu?

Kada su perike postale popularne u kasnom 17. stoljeću, muškarci su nastojali staviti što više kose na glavu. Najsloženije i dakako najskuplje perike znale su sadržavati cjelovitu kosu desetak ljudi. Izvori kažu da su najskuplje perike mogle koštati i 800 šilinga. Ako krenemo od toga da je prosječna perika koštala 25 šilinga, što je bila prosječna plaća običnog čovjeka za tjedan dana rada (nadamo da se prosjek nije računao kao u nas te da je zbog takve loše računice bio nerealno visok), dobivamo otprilike dojam koliko je nošenje elaboriranih perika bilo skupocjeno. Tada je stvorena i posprdna izreka bigwig za snobove koji su preferirali velike i visoke perike.

Perike napadnute ušima

Kako su perike postale uobičajen dodatak, ljudi su počeli brijati svoju kosu i nositi perike kao svakodnevno pokrivalo za glavu. No, ubrzo su perike postale inficirane ušima. Proizvođači perika morali su doskočiti i tome, pa su se specijalizirali za uklanjanje ušiju bacanjem prljavih perika u kipuću vodu. Svi oni koji su ikada čistili kosu od ušiju, znaju da je takav način bio znatno lakši od čišćenja prirodne kose. Perike su žene počele nositi u drugoj polovici 18. stoljeća. Žene su preferirale bojanu kosu te su najčešće izabirale sijedu, plavu, i ljubičastu boju. U modi su bili i puderi za kosu s mirisom lavande ili naranče koji su prikivali smradove neopranih tijela. Nježniji spol je svoje perike kitio nakitom zbog čega su one znale biti izuzetno teške.

Perike izlaze napokon iz mode krajem 18. stoljeća. U Francuskoj odlaze iz upotrebe na dramatičan način za Francuske revolucije dok u Engleskoj je poticaj njihovom izbacivanju dao porez  na puder koji je donesen 1795. godine. U 19. stoljeću prirodna i kratka kosa postaje novi trend, no lakaji su još stotinu godina morali nositi dosadne perike, a odvjetnici i suci u Engleskoj i danas nose modificirane perike iz 18. stoljeća.

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

 


Komentari





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.