Politics

Pregled tjedna za nama, koji je pokazao da je izgradnja zajedničke kulture sjećanja Hrvata i Srba još uvijek nemoguća


Prošli tjedan bio je još jedan u nizu u kojem smo se bavili prošlošću i sporovima oko nje, od otvaranja spomenika Holokaustu i ustaškom režimu u Zagrebu, preko obilježavanje godišnjica akcije Bljesak i splitske četvrte gardijske brigade, do godišnjice smrti Ivice Račana.

Plenković je promijenio troje ministara i to nazvao rekonstrukcijom Vlade, Milanović se nastavio opsesivno i nesuvislo baviti Bosnom i Hercegovinom, u kojoj je HDZ-ov prijedlog izborne reforme blokiran.

Crna Gora dobila je novu, prvu manjinsku Vladu, na čelu s Dritanom Abazovićem, plenarna skupština Konferencije o budućnosti Europe, donijela je čak 325 preporuka za reformu Europske unije. Savez samostalnih sindikata organizirao je tribinu pa prosvjed povodom Prvog maja, u Supetru smo vidjeli posljedice repova privatizacije, rat u Ukrajini je užasavajuće nastavljen, a tužna vijest o smrti Zorana Sretenovića stigla je iz Beograda.

Rekonstrukcija Vlade

Konačno smo dočekali i to da je Plenković u paketu zamijenio troje ministara, ponajprije zbog afera koje su pratile dosadašnje ministre, proglasivši to pretenciozno – rekonstrukcijom Vlade. Slabe Vlade, jakog premijera koji je upravo postao najdugovječniji premijer u suvremenoj Hrvatskoj, a čije bismo doba mogli proglasiti dobom nove hrvatske šutnje. Budući da je svaki politički i društveni problem ili raspravu anestezirao nečinjenjem, povjerenstvima, driblinzima i sl., ispostavivši se definitivno kao najdosljedniji nasljednik Vladimira Bakarića.

Troje novih ministara su, ako koga zanima i ako je to uopće bitno, Marin Piletić, Davor Filipović i Anja Šimpraga. Ovom prilikom ću zaobići sve rasprave koje su ova imenovanja pratila u Saboru, da se ne uznemiravamo bez razloga.

Milanovićeva Finska

A dok je Plenković rekonstruirao Vladu, Milanović nas je zabavljao tragikomičnim verbalnim obračunom s Finskom i s NATO-om, ne bi li to poguralo izmjene Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini po prijedlogu tamošnjeg HDZ-a. Pokušaj tih izmjena je propao, SDA-ovom blokadom u Domu naroda, jednako kao što će završiti i Milanovićev pokušaj da se blokira ulazak Finske u NATO. No, očito je zadovoljan u novopronađenoj ulozi populističkog tribuna, tako da možemo očekivati nastavak ovakve retorike.

Četvrta gardijska i Bljesak

Bez obzira na to što je od završetka rata prošlo sad već i 27 godina, on je življi nego ikada, pa su se tako čelni ljudi zemlje ukazali na Klisu, na proslavi splitske četvrte gardijske brigade, pa smo onda pratili nezadovoljstvo veterana s Gotovininim potpisom na zahtjevu za pomilovanje Perkovića i Mustača i uspješno ignoriranje dvojice čelnih ljudi koji su sjedili jedan do drugoga.

A vidjeli smo i na primjeru obilježavanja Bljeska da su ikakve naznake izgradnje zajedničke kulture sjećanja Hrvata i Srba još uvijek nemoguće. Kao što će i biti, dok god rat bude legitimacija za društvenu promociju. Nažalost.

Spomenik Holokaustu i žrtvama ustaškog režima

Na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru pak, nakon mukotrpnih pregovora i uz prisustvo mnogih te dobar govor Tomislava Tomaševića, otvoren spomenik koji je nazvan spomenikom žrtvama Holokausta i ustaškog režima. Kompromisno i loše, ali bolje od izvorne zamisli.

Otvorimo li ikad spomenik Srbima žrtvama ustaškog režima, kad se već išlo ovom logikom razdvajanja žrtvama po nacionalnom ključu, u cilju prešućivanja politike NDH prema Srbima, ovaj kompromis će imati smisla. A na kraju, nema nikakvog razloga da pravna sljednica partizanske, zavnohovske Hrvatske, to ne napravi.

Godišnjica smrti Ivice Račana

Prošlost ćemo zaključiti obilježavanjem petnaeste godišnjice smrti Ivice Račana, posljednjeg predsjednika Saveza komunista Hrvatske i prvog predsjednika SDP-a te prvog nehadezeovskog premijera suvremene Hrvatske, koji je unatoč vječnoj kolebljivosti izvukao Hrvatsku iz tuđmanističkog blata i međunarodne izolacije. No, to je otprilike sve.

O Račanu se sada gradi mit, kao i o Tuđmanu, a činjenica je da je upravo on odveo SDP s ljevice i prokockao priliku da dubinski reformira zemlju i razgradi tuđmanizam do kraja. Što opet ne znači da nije bio neusporedivo bolji političar od njegovog nasljednika na čelu partije i drugog premijera iz te stranke.

Supetar

Kako je pak izgledalo Tuđmanovo doba koje se danas falsificira, najbolje možemo vidjeti u Supetru, u kojem zahvaljujući privatizacijskim repovima i bizarnim odlukama sudova, privatni poduzetnik i vlasnik Supetrusa, šalje zaštitare da provale u Vatrogasni dom pod okriljem noći i podiže zid preko ceste koja vodi do groblja, što je izazvalo općenarodnu pobunu i otpor lokalne vlasti. Da su u SDP-u, od Račana, preko Milanovića na dalje, svi branili javni interes na način na koji ga brani supetarska načelnica Ivana Marković, živjeli bismo u puno boljoj zemlji.

Prosvjed Saveza samostalnih sindikata Hrvatske

Još jedna posljedica Tuđmanovog doba i Račanovog odlaska s ljevice jeste i marginalizacija radničkog pokreta koji je odavno razbijen i nerelevantan, a k tome se sa sindikalnim organiziranjem nije uspio ozbiljno probiti u privatni sektor. U takvim okolnostima ni konferencija o položaju radništva, ni Tomaševićeva najava ukidanja agencijskog rada u Holdingu tim povodom, kao ni prvomajski prosvjed “Za Hrvatsku zadovoljnih radnika” na nekoć industrijskoj Radničkoj cesti u Zagrebu, ne znače skoro pa ništa. Opet nažalost.

Nova vlada u Crnoj Gori

Crna Gora je pak dobila novu, ovog puta manjinsku Vladu, na čelu s Dritanom Abazovićem, čovjekom koji je doveo srpske radikalne nacionaliste na vlast. Tu neprirodnu koaliciju srušila je prije svega agresija Rusije na Ukrajinu i osvješćivanje SAD-a i zapadne diplomacije o tome što su dopustili u Crnoj Gori. Svakako puno više od načina na koji je Krivokapićeva Vlada u kojoj je Abazović bio drugi čovjek, upravljala.

Sad je dobio drugu priliku, ovog puta u glavnoj ulozi i uz podršku Mile Đukanovića, nekadašnjeg ključnog rivala te crnogorskog predsjednika, Socijalističke narodne partije i socijaldemokrata te bošnjačkih i hrvatskih stranaka da pokaže je li taj famozni treći put moguć. Pitanje je, naravno retoričko.

Reforma Europske unije

Europska unija se očito nalazi pred ozbiljnom reformom, s obzirom na to da je plenarna skupština Konferencije o budućnosti Europe, uz podršku pučana, socijalista, liberala, zelenih i ljevice i tek uz protivljenje konzervativaca i krajnje desnice, donijela 325 prijedloga za reformu EU-a, od kojih neki zadiru i u Temeljni ugovor. Hoće li pak do te reforme konačno i doći, teško je reći, ali da je potrebna, itekako jeste.

Ukrajina

Rat u Ukrajini se, očekivano i tužno, nastavlja daljnjom agresijom, pronađenim masovnim grobnicama, raketiranjem Odese i Kijeva dok je u njemu boravio glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres i konačnim početkom evakuacije civila iz čeličane u spaljenom Mariupolju. A kraj se ne nazire skoro.

Zoran Sretenović

Iz Beograda je krajem tjedna stigla tužna vijest o preranoj smrti Zorana Sretenovića, jednog od tek trojice igrača zlatne Jugoplastikine generacije koji je osvojio sve tri titule europskog prvaka. Poslije Sobina nedavno, on je drugi preminuli član te generacije, a sve nakon nedavne smrti Petra Skansija. Kao da se neka loša i tužna karma nadvila nad klub s Gripa i ljude koji su ga učinili velikim. Uz sportsku veličinu, Sretenović je bio jednako tako i veliki čovjek kojeg nisu ponijele ratne i nacionalističke emocije, što je bilo i rijetko i ohrabrujuće.

Ivica Osim

Iz Sarajeva je pak stigla tužna vijest o smrti Ivice Osima, legendarnog nogometaša i trenera Željezničara te izbornika Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva u Italiji, koji je do kraja ostao uvjeren da bi svjetska titula možda spriječila rat u njegovoj zemlji. Bio je i trener Japana i veliki čovjek kojeg su svi cijenili. Strauss s Grbavice.





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.